Novi ekonomski modeli ili upotreba dobre stare logike?

Nedavno sam se našao u društvu, raspravljalo se o budućnosti, ekonomskim trendovima, itd. Netko je spomenuo kružnu ekonomiju (''circular economy'') i ekonomiju dijeljenja (''sharing economy'') kao trendove koji će definirati buduća kretanja u ekonomiji, za 10-ak godina. Na to sam primjetio da su ti koncepti u upotrebi već 10-ak godina po raznoraznim nišama – nije nikakav futurizam predvidjeti širenje niša, kako je to već objašnjeno u The Economistu.

Hajdemo najprije objasniti pojmove.

Kružna ekonomija (također nazivana "kružnost" i "CE") je "model proizvodnje i potrošnje, koji uključuje dijeljenje, zakup, ponovnu upotrebu, popravak, obnavljanje i recikliranje postojećih materijala i proizvoda što je dulje moguće".

Ekonomija dijeljenja je ekonomski model definiran kao peer-to-peer (P2P) aktivnost stjecanja, pružanja ili dijeljenja pristupa robi i uslugama koju često olakšava online platforma u zajednici.

Kružna ekonomija je dakle centrirana oko jednostavne ideje – korištenje materijala uz što je moguće manju potrošnju njene supstance, kroz različite inkarnacije u proizvodima. Dakle, jedno te isto drvo koristimo kao namještaj, izolaciju, papir, karton, vrećicu, i dalje. Produljivanjem životnog roka materijala specifičnim tehnologijama na tržištima roba postiže se smanjivanje nestašice, pritisaka na cijene, brze potrošnje sirovina, očuvanje i regeneracija izvora materijala. Doba jednokratne potrošnje materijala je prošlo, jer je neodrživo na planetu s 7 milijardi ljudi.

Tu treba nadodati da jedan proizvod, ma kako jednostavan bio, ne mora imati samo jednog korisnika ili vlasnika. Suvlasništvo jest model koji osigurava da je proizvod u upotrebi što je više moguće, uz što manje praznog hoda. Ustreba li vam hitno i jednokratno (ili rijetko) sjekira, uputiti ćete se u trgovački centar. Ne bi li bilo isplativije naći jednog ili dvoje ''partnera'' kojima sjekira također rijetko treba, te ju kupiti. Za trećinu cijene kupili ste proizvod koji neće skupljati prašinu, već biti manje-više u upotrebi.

Lako je ovdje onda povući paralelu s kompanijama – nemate novaca za 3D printer? Hoćete li ga koristiti 24 sata dnevno? Naravno, ne. Ako ga kupite skupa sa dvije-tri kompanije, dobili ste tehnološku sposobnost za 25-33% originalne cijene.

Ovdje je lako zbuniti se i pomiješati je s ekonomijom dijeljenja. Ne, nije isto, pa ni podvrsta. Ekonomiju dijeljenja karakterizira pripadnost dionika istoj zajednici, kao i učestalost korištenja online platforma u toj zajednici. Sve je manje-više automatizirano. Kružna ekonomija se ne mora odvijati (i najčešće se ni ne odvija na razini pojedinca, niti ju karakterizira upotreba online platforma, barem ne zasada). Školski primjeri ekonomije dijeljenja su Uber, Lyft i sl.

Osobno, volim slijedeći primjer (tko god je bio u određenim zemljama, zna za to): netko ide na putovanje, i neće biti u stanu narednih dva tjedna. Postoje određeni fiksni, paušalni troškovi koje stan generira, bio netko u njemu ili ne. Istovremeno, netko dolazi u isti taj grad kao turist i traži jeftin i udoban smještaj. Preko oglasa (raznih aplikacija) oni stupaju u kontakt. Vlasnik (korisnik) stana putuje po svijetu, a njegov stan generira troškove, ali i prihode, te je čuvan. Istovremeno, turist je dobio potpunu uslugu po fragmentu hotelske cijene.

Za očekivati je da će se oba modela i dalje širiti, jer su logični, jeftini, održivi i predstavljaju dobar posao za sve dionike. Kružna ekonomija će se i dalje širiti svijetom poslovanja. Istovremeno, neki će u svojim zajednicama početi start-up temeljene na online platformama dijeljenih ekonomija.

Nije budućnost, sadašnjost je. I u ekspanziji je, a uskoro će postati sveprisutna.