Najava migracije na euro s kune je izazvala razumljivu egzistencijalnu tjeskobu, i malo manje razumljivu
tjeskobu glede monetarne suverenosti državeMeđutim, što je RH, pristupanjem Osnivačkih ugovora Europskih zajednica 19.12.2011., i konačnim ulaskom u EU 1.7.2013. nakon referenduma, ratifikacijama u Saboru i parlamentima svih zemalja-članica, već preuzela na sebe obvezu naknadnog pristupanja Schengenu i eurozoni. Ta dva procesa teku usporedno. Za one koji zagovaraju da bi nekakav naknadni referendum mogao poništiti prethodni referendum, kratak odgovor – ne sukladno Konvenciji o odgovornosti država i Bečkoj konvenciji o međunarodnim ugovorima, koji predstavljaju kodificirano međunarodno pravo.
Ukratko, euro je sudbina na europskom putu. Pokušati ćemo predočiti što će se događati i što će se ubrzo dogoditi. Europska komisija je u lipnju 2020. prihvatila tzv. Izvješće o konvergenciji, prilikom kojeg je konstatirala da Hrvatska ispunjava sve uvjete za ulazak u eurozonu osim članstva u Europskom tečajnom mehanizmu II (Hrvatska je u međuvremenu, već 10.07.2020. ušla u ERM II), gdje zemlja kandidatkinja za euro mora provesti najmanje dvije godine. Kao središnji paritet kuna-euro je utvrđeno 7,53450:1 s dozvoljenim odstupanjima ±15%. Europska središnja banka je inkorporirala HNB u sustav europskih središnjih banaka. U ERM II se provjeravaju konvergencijski kriteriji: stabilnost cijena, uredne javne financije, stabilnost deviznog tečaja i dugoročnih kamatnih stopa. Naravno, najproblematičnija je stopa inflacije – ona ne smije biti veća od 1,5% prosječne stope inflacije za tri zemlje EU s najnižom inflacijom u prethodnoj financijskoj godini.
Ministri financija 19 zemalja članica usvajaju ove preporuke kvalificiranom većinom, a nakon toga Ecofin, tijelo koje čine ministri financija svih zemalja članica EU, nakon konzultacija s Europskim parlamentom i nakon rasprave na ovogodišnjem lipanjskom samitu čelnika EU-a donosi odluku.
Očekuje se da će odluka biti pozitivna.
Od ovog ljeta će se onda uvesti dvojno iskazivanje cijena u kafićima i trgovinama (u kunama i eurima). Poučeni gorkim iskustvima, na taj način se sprječava latentna inflacija pri konverziji, koja je oborila standard potrošača u mnogim zemljama eurozone.
Tehnički, povlačenje 500 milijuna komada novčanica kuna i 1,1 milijarde kovanica kuna i lipa, te puštanje u promet razmjerne količine novčanica eura i kovanica eura i centa će biti zahtjevna operacija. U prva dva tjedna od momenta ulaska u eurozonu na snazi će biti dvojno plaćanje (u kunama i eurima). Prvih šest mjeseci po ulasku u eurozonu u bankama će se bez naknade vršiti konverzija kuna u eure, a u slijedećih šest mjeseci uz naknadu. Nakon toga, konverzija gotovog novca će se vršiti samo kod HNB-a, i to kovanice do 3 godine, a novčanice trajno. Ta se količina eura posuđuje od ESB-a, dok će se euri i centi, novčanice i kovanice, s hrvatskim motivima, proizvoditi u Hrvatskoj, odmjenjivati će se s posuđenom novčanom masom i s vremenom vraćati ESB-u. Ostaje dosta pitanja. Vremena ima malo, a usred smo divljanja cijena, pa je zanimljiv period ispred nas. Dodatna je komplikacija što Hrvatska želi izvršiti istovremeno ulazak u eurozonu i Schengen i za to, naravno, ima podršku Bruxellesa, ali postoje komplikacije oko Bugarske i Rumunjske koje su izvan Schengena, u režimu su posebnog nadzora na kojem inzistiraju zemlje članice tzv. stare Europe. Hrvatska bi se tu mogla naći u unakrsnoj vatri, iako ispunjava sve kriterije za Schengen.
Drugo važno pitanje, koje sam spomenuo uvodno u tekstu, se ticalo monetarne suverenosti. Nemojmo se zavaravati – kuna je od prvog dana imala fiksni tečaj u odnosu na njemačku marku, pa onda euro. Vrijednost valute, odnosno (pre)visoka cijena novca se diktirala s drugih tržišta novca. Hrvatska nikada nije koristila monetarnu suverenost, a ni financijsku suverenost (osim kada je 1990-ih odbila stand by aranžman s Svjetskom bankom), i to ne zato što nije htjela, nego zato što, kao maleno, turizmu okrenuto tržište, nije mogla. Što donosi daljnja budućnost Hrvatske u eurozoni, teško je predvidjeti. Ovo je prva zemlja članica koja nakon dugo vremena uvodi euro, dok preostalih 7 zemalja članica EU koje nisu u eurozoni pozorno motre. Nema sumnje da je EU zainteresirana da ova migracija bude priča o uspjehu, ali puno se tu pita i hrvatske građane, ali i sve nepredvidljivija svjetska tržišta.
Ukratko, euro je sudbina na europskom putu. Pokušati ćemo predočiti što će se događati i što će se ubrzo dogoditi. Europska komisija je u lipnju 2020. prihvatila tzv. Izvješće o konvergenciji, prilikom kojeg je konstatirala da Hrvatska ispunjava sve uvjete za ulazak u eurozonu osim članstva u Europskom tečajnom mehanizmu II (Hrvatska je u međuvremenu, već 10.07.2020. ušla u ERM II), gdje zemlja kandidatkinja za euro mora provesti najmanje dvije godine. Kao središnji paritet kuna-euro je utvrđeno 7,53450:1 s dozvoljenim odstupanjima ±15%. Europska središnja banka je inkorporirala HNB u sustav europskih središnjih banaka. U ERM II se provjeravaju konvergencijski kriteriji: stabilnost cijena, uredne javne financije, stabilnost deviznog tečaja i dugoročnih kamatnih stopa. Naravno, najproblematičnija je stopa inflacije – ona ne smije biti veća od 1,5% prosječne stope inflacije za tri zemlje EU s najnižom inflacijom u prethodnoj financijskoj godini.
Ministri financija 19 zemalja članica usvajaju ove preporuke kvalificiranom većinom, a nakon toga Ecofin, tijelo koje čine ministri financija svih zemalja članica EU, nakon konzultacija s Europskim parlamentom i nakon rasprave na ovogodišnjem lipanjskom samitu čelnika EU-a donosi odluku.
Očekuje se da će odluka biti pozitivna.
Od ovog ljeta će se onda uvesti dvojno iskazivanje cijena u kafićima i trgovinama (u kunama i eurima). Poučeni gorkim iskustvima, na taj način se sprječava latentna inflacija pri konverziji, koja je oborila standard potrošača u mnogim zemljama eurozone.
Tehnički, povlačenje 500 milijuna komada novčanica kuna i 1,1 milijarde kovanica kuna i lipa, te puštanje u promet razmjerne količine novčanica eura i kovanica eura i centa će biti zahtjevna operacija. U prva dva tjedna od momenta ulaska u eurozonu na snazi će biti dvojno plaćanje (u kunama i eurima). Prvih šest mjeseci po ulasku u eurozonu u bankama će se bez naknade vršiti konverzija kuna u eure, a u slijedećih šest mjeseci uz naknadu. Nakon toga, konverzija gotovog novca će se vršiti samo kod HNB-a, i to kovanice do 3 godine, a novčanice trajno. Ta se količina eura posuđuje od ESB-a, dok će se euri i centi, novčanice i kovanice, s hrvatskim motivima, proizvoditi u Hrvatskoj, odmjenjivati će se s posuđenom novčanom masom i s vremenom vraćati ESB-u. Ostaje dosta pitanja. Vremena ima malo, a usred smo divljanja cijena, pa je zanimljiv period ispred nas. Dodatna je komplikacija što Hrvatska želi izvršiti istovremeno ulazak u eurozonu i Schengen i za to, naravno, ima podršku Bruxellesa, ali postoje komplikacije oko Bugarske i Rumunjske koje su izvan Schengena, u režimu su posebnog nadzora na kojem inzistiraju zemlje članice tzv. stare Europe. Hrvatska bi se tu mogla naći u unakrsnoj vatri, iako ispunjava sve kriterije za Schengen.
Drugo važno pitanje, koje sam spomenuo uvodno u tekstu, se ticalo monetarne suverenosti. Nemojmo se zavaravati – kuna je od prvog dana imala fiksni tečaj u odnosu na njemačku marku, pa onda euro. Vrijednost valute, odnosno (pre)visoka cijena novca se diktirala s drugih tržišta novca. Hrvatska nikada nije koristila monetarnu suverenost, a ni financijsku suverenost (osim kada je 1990-ih odbila stand by aranžman s Svjetskom bankom), i to ne zato što nije htjela, nego zato što, kao maleno, turizmu okrenuto tržište, nije mogla. Što donosi daljnja budućnost Hrvatske u eurozoni, teško je predvidjeti. Ovo je prva zemlja članica koja nakon dugo vremena uvodi euro, dok preostalih 7 zemalja članica EU koje nisu u eurozoni pozorno motre. Nema sumnje da je EU zainteresirana da ova migracija bude priča o uspjehu, ali puno se tu pita i hrvatske građane, ali i sve nepredvidljivija svjetska tržišta.
